preskoči na sadržaj
 

Dragi roditelji,

živimo u vremenu velikih izazova. Vremenu u kojem je najteži životni zadatak postaviti djecu na noge, a pri tom ih naučiti izboriti se za sebe ne nanoseći štetu drugome. Naučiti ih poštenju i radu, odgovornosti za vlastite uspjehe i izvlačenju životnih pouka iz neuspjeha. Zauzeti preživljavanjem sve manje imamo vremena za kvalitetno provođenje vremena s djecom. No uvijek moramo naći barem pola sata vremena da čujemo što nam naši mladi ljudi imaju za reći. Moramo ih ČUTI. Moramo znati. Jedino tako na vrijeme ćemo reagirati i pomoći im da kvalitetno riješe problem. A njihovi problemi su njima najveći na svijetu i nikako ih ne smijemo prečuti ili zanemariti. 

U želji da budete u tijeku onoga što se danas događa našoj djeci prenosim Vam članak Doc.dr.sc. Gordane Buljan Flander o vrlo učestaloj pojavi zlostavljanja putem socijalnih mreža.

 

Žrtvama bullyinga nužna je pomoć odraslih

Doc.dr.sc. Gordana Buljan Flander
Odrasli, pa čak i stručnjaci koji rade s djecom, često opravdavaju izostanak reakcije nakon što dobiju informaciju o međuvršnjačkom nasilju, time da je “uvijek bilo sukoba i tučnjava među djecom”. Neki čak to smatraju poželjnim dijelom odrastanja jer “tako djeca jačaju”. Istina je, doista,  da je sukoba među djecom uvijek bilo, no razlike su između običnog dječjeg sukoba i bullyinga brojne: bullying je dugotrajan, kroničan, nema stvarnog povoda za sukob, a žrtva je uvijek zbog nečega slabija od svog počinitelja, odnosno grupe počinitelja. I zato je toj djeci potrebna pomoć odraslih.


Internet je intenzivirao načine zlostavljanja među vršnjacima

Djeca – žrtve bullyinga ne mogu se sama nositi sa situacijom i posljedicama bullyinga, a teško se i povjeravaju jer se boje da će im tada biti još gore. Tako im se prijeti počinitelj, a i sama vide da nekad nakon neadekvatne reakcije odraslih, zaista bude još gore. Istraživanja upućuju da 39% djece-žrtava razgovara o tome s roditeljima, 38% s prijateljima, 14% ni sa kime, a tek 11% s nastavnicima.

Rezultati istraživanja također pokazuju da se nasilje nakon traženja pomoći samo u 26% slučajeva nije više događalo, u 24% se smanjilo, ali nije prestalo, u 11% nije se promijenilo ništa, a u 4% slučajeva djeci je bilo još gore. 

Internet je proširio i intenzivirao načine zlostavljanja među vršnjacima, pa su posljedice nasilja preko interneta ponekad ozbiljnije od onih prouzročenih nasiljem u stvarnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta daleko je šira od one na školskom igralištu, u školskom hodniku ili u razredu, primjerice, ako je oblik zlostavljanja takav da je otvorena web stranica, blog ili facebook grupa s temom ruganja, ismijavanja i izoliranja djeteta. Ono se ne može zaštititi u tom virtualnom prostoru, a njegova traumatizacija je time veća što je medij masovniji. Uz to, postoji snaga pisane riječi, koja djeluje konkretnije i realnije od izrečene.

Djeca više nemaju sigurnost vlastitoga doma

Zlostavljanje putem interneta se može događati bilo kad i bilo gdje. Djeca više nemaju niti sigurnost vlastitog doma. Ne mogu više otići kući i tako izbjeći zlostavljanje, kao prije ere interneta, kada su mogli otići doma, mirno gledati televiziju, čitati ili se samo igrati. Sada na mobitel i kompjutor u njihovoj sobi stižu prijetnje, uznemirujuće poruke, ismijavanje, izrugivanje.

Budući da počinitelj na internetu može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činenica služi kao dodatni poticaj za nasilna ponašanja. Počinitelj u virtualnom mediju ne vidi emocionalnu reakciju i patnju žrtve, pa to povećava njegovu okrutnost. Uz to, pripadnost grupi, ne samo da im daje osjećaj sigurnosti, nego i smanjuje osjećaj individualne odgovornosti kako u stvarnom, tako i u virtualnom svijetu.

Smanjena empatija, povezanost zabave sa nasiljem

S obzirom  na smanjenu empatiju, nažalost, djeci je nasilno ponašanje postalo igra, tako da vežu zabavu i nasilje. Internet i grupa počinitelja kojoj pripadaju daju im novu mogućnost takvog povezivanje zabave i nasilja, što im opet dodatno smanjuje empatiju za žrtvu.

 Često nas stručnjake pitaju zašto ta djeca nemaju kajanja ni suosjećanja za žrtve.  Za svako dijete s nasilnim ponašanjem, naravno, postoje individualni faktori koji su do toga doveli. Čest uzrok je nedostatak bliskosti i topline u obitelji, zbog čega ta djeca nisu razvila empatiju.
Naime, razvoj samoregulacije i empatije kod djece je usko vezan uz način na koji su se roditelji brinuli o njima, njihovim razvojnim i emocionalnim potrebama. Empatija se može razumjeti kao djetetova postupna internalizacija roditeljskih kapaciteta da odgovore na njegove potrebe, odnosno kao prijelaz kapaciteta za empatičnu brigu od roditelja na dijete.

Sljedeći je uzrok smanjene empatije nasilno okruženje. Djeci koja su izložena nasilnim sadržajima, smanjena je osjetljivost na nasilje. Što više nasilja gledaju, to im više treba da održe određenu razinu pobuđenosti, a osim toga imitiraju nas odrasle. Nama je kao društvu smanjena osjetljivost i povećana tolerancija na nasilje, pa se stoga nasilnim ponašanjima djeca zapravo afirmiraju u grupi, dobivaju osjećaj pripadnosti grupi.

Uvesti jedinstveni preventivni program obavezan u svim školama

Ne zaboravimo ni djecu promatrače. Oni su najbrojnija skupina uključena u međuvršnjačko nasilje. Djeca koja promatraju, makar ni na koji način ne sudjeluju u tome, samim prisustvom kao publika potiču nasilnu djecu, a ponekad se i priključe počiniteljima iz pukog straha da se nasilnici ne bi okrenuli protiv njih.

Važno je da i roditelji i djeca i stručnjaci znaju uzroke i posljedice međuvršnjačkog nasilja, kako bi mogli pružiti adekvatniju prevenciju i intervenciju.

O prevenciji već godinama puno pričamo, a malo radimo. Krajnje je vrijeme da se u cijeloj državi uvede jedinstveni preventivni program nasilja među vršnjacima. Krajnje je vrijeme da ozbiljno shvatimo tu “dječju igru i zabavu” pa da se povežu stručnjaci, nevladine organizacije, vladine institucije  pa da zajednički iznjedrimo  rješenje koje na pojedinačnoj razini godinama nudimo: jedinstveni preventivni program koji bi bio obavezan u svim školama, kao i dodatni edukativni i savjetodavni rad s rizičnim skupinama djece i obitelji.

 

Odrasli, pa čak i stručnjaci koji rade s djecom, često opravdavaju izostanak reakcije nakon što dobiju informaciju o međuvršnjačkom nasilju, time da je “uvijek bilo sukoba i tučnjava među djecom”. Neki čak to smatraju poželjnim dijelom odrastanja jer “tako djeca jačaju”. Istina je, doista,  da je sukoba među djecom uvijek bilo, no razlike su između običnog dječjeg sukoba i bullyinga brojne: bullying je dugotrajan, kroničan, nema stvarnog povoda za sukob, a žrtva je uvijek zbog nečega slabija od svog počinitelja, odnosno grupe počinitelja. I zato je toj djeci potrebna pomoć odraslih.


Internet je intenzivirao načine zlostavljanja među vršnjacima

Djeca – žrtve bullyinga ne mogu se sama nositi sa situacijom i posljedicama bullyinga, a teško se i povjeravaju jer se boje da će im tada biti još gore. Tako im se prijeti počinitelj, a i sama vide da nekad nakon neadekvatne reakcije odraslih, zaista bude još gore. Istraživanja upućuju da 39% djece-žrtava razgovara o tome s roditeljima, 38% s prijateljima, 14% ni sa kime, a tek 11% s nastavnicima.

Rezultati istraživanja također pokazuju da se nasilje nakon traženja pomoći samo u 26% slučajeva nije više događalo, u 24% se smanjilo, ali nije prestalo, u 11% nije se promijenilo ništa, a u 4% slučajeva djeci je bilo još gore. 

Internet je proširio i intenzivirao načine zlostavljanja među vršnjacima, pa su posljedice nasilja preko interneta ponekad ozbiljnije od onih prouzročenih nasiljem u stvarnim situacijama. Naime, publika nasilja preko interneta daleko je šira od one na školskom igralištu, u školskom hodniku ili u razredu, primjerice, ako je oblik zlostavljanja takav da je otvorena web stranica, blog ili facebook grupa s temom ruganja, ismijavanja i izoliranja djeteta. Ono se ne može zaštititi u tom virtualnom prostoru, a njegova traumatizacija je time veća što je medij masovniji. Uz to, postoji snaga pisane riječi, koja djeluje konkretnije i realnije od izrečene.

Djeca više nemaju sigurnost vlastitoga doma

Zlostavljanje putem interneta se može događati bilo kad i bilo gdje. Djeca više nemaju niti sigurnost vlastitog doma. Ne mogu više otići kući i tako izbjeći zlostavljanje, kao prije ere interneta, kada su mogli otići doma, mirno gledati televiziju, čitati ili se samo igrati. Sada na mobitel i kompjutor u njihovoj sobi stižu prijetnje, uznemirujuće poruke, ismijavanje, izrugivanje.

Budući da počinitelj na internetu može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činenica služi kao dodatni poticaj za nasilna ponašanja. Počinitelj u virtualnom mediju ne vidi emocionalnu reakciju i patnju žrtve, pa to povećava njegovu okrutnost. Uz to, pripadnost grupi, ne samo da im daje osjećaj sigurnosti, nego i smanjuje osjećaj individualne odgovornosti kako u stvarnom, tako i u virtualnom svijetu.

Smanjena empatija, povezanost zabave sa nasiljem

S obzirom  na smanjenu empatiju, nažalost, djeci je nasilno ponašanje postalo igra, tako da vežu zabavu i nasilje. Internet i grupa počinitelja kojoj pripadaju daju im novu mogućnost takvog povezivanje zabave i nasilja, što im opet dodatno smanjuje empatiju za žrtvu.

 Često nas stručnjake pitaju zašto ta djeca nemaju kajanja ni suosjećanja za žrtve.  Za svako dijete s nasilnim ponašanjem, naravno, postoje individualni faktori koji su do toga doveli. Čest uzrok je nedostatak bliskosti i topline u obitelji, zbog čega ta djeca nisu razvila empatiju.
Naime, razvoj samoregulacije i empatije kod djece je usko vezan uz način na koji su se roditelji brinuli o njima, njihovim razvojnim i emocionalnim potrebama. Empatija se može razumjeti kao djetetova postupna internalizacija roditeljskih kapaciteta da odgovore na njegove potrebe, odnosno kao prijelaz kapaciteta za empatičnu brigu od roditelja na dijete.

Sljedeći je uzrok smanjene empatije nasilno okruženje. Djeci koja su izložena nasilnim sadržajima, smanjena je osjetljivost na nasilje. Što više nasilja gledaju, to im više treba da održe određenu razinu pobuđenosti, a osim toga imitiraju nas odrasle. Nama je kao društvu smanjena osjetljivost i povećana tolerancija na nasilje, pa se stoga nasilnim ponašanjima djeca zapravo afirmiraju u grupi, dobivaju osjećaj pripadnosti grupi.

Uvesti jedinstveni preventivni program obavezan u svim školama

Ne zaboravimo ni djecu promatrače. Oni su najbrojnija skupina uključena u međuvršnjačko nasilje. Djeca koja promatraju, makar ni na koji način ne sudjeluju u tome, samim prisustvom kao publika potiču nasilnu djecu, a ponekad se i priključe počiniteljima iz pukog straha da se nasilnici ne bi okrenuli protiv njih.

Važno je da i roditelji i djeca i stručnjaci znaju uzroke i posljedice međuvršnjačkog nasilja, kako bi mogli pružiti adekvatniju prevenciju i intervenciju.

O prevenciji već godinama puno pričamo, a malo radimo. Krajnje je vrijeme da se u cijeloj državi uvede jedinstveni preventivni program nasilja među vršnjacima. Krajnje je vrijeme da ozbiljno shvatimo tu “dječju igru i zabavu” pa da se povežu stručnjaci, nevladine organizacije, vladine institucije  pa da zajednički iznjedrimo  rješenje koje na pojedinačnoj razini godinama nudimo: jedinstveni preventivni program koji bi bio obavezan u svim školama, kao i dodatni edukativni i savjetodavni rad s rizičnim skupinama djece i obitelji.

 

 

 

Članak prenesen sa stranica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba

 

Priloženi dokumenti:
DESIDERATA.doc

Oglasna ploča

Kalendar
« Srpanj 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 30 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji



Korisni linkovi
E-learning alati
 • Tečajevi


Arhiva dokumenata




preskoči na navigaciju